Braćo i sestre, Božji blagoslov ovoj crkvi. Želim danas s vama podijeliti jedno svjedočanstvo. Nije to plod moga razmišljanja niti pametna misao koju sam negdje pročitao — to je Riječ koju sam primio, i koju mi je potom samo Pismo potvrđivalo, redak za retkom. Za mene je to osobno najveće blago koje sam od Gospodina primio. Čuvam ga. I dijelim ga sa svakim tko ga želi.
Zato vas najprije moram nešto pitati, i molim vas da pitanje ne preskočite, nego da mu date da vam dođe do srca: ima li ovdje netko tko je ranjen? Ranjen od brata, od sestre, kroz neku povredu koju do danas nosite? Ako ste u srcu podigli ruku — ova je propovijed za vas.
Sve je počelo prošle godine. U jednoj molitvenoj skupini, šesnaestoga dvanaestog, dvije osobe dobivaju viziju — i to viziju koja se nadopunjavala, jedna je drugu dovršavala. Dvije sestre, jedna za drugom, zaključuju isto: da se svi trebamo pokajati i da čisti uđemo u iduću sezonu. A znamo li se mi uopće pokajati? Jer ono što se pokazalo — nije bilo dobro.
Ubrzo nakon toga, jednoga jutra, Gospodin budi jednoga brata ranije nego inače — negdje oko tri, četiri sata ujutro. I počinje mu stizati Riječ. U naletima. Nije bila ugodna. Trajala je sve dok nije izašlo sunce. A glasila je ovako:
„Zakukaj i zaplači, kćeri Sionska: misliš da si spašena, a srce ti je daleko od Gospoda. Brineš se za svoje grijehe, okajavaš ih Gospodinu, a tuđe čuvaš i prinosiš Nebu da Gospod izvrši pravednost.
Pa zar ti je pravednost nad drugima draža od tvoga spasenja? Što ti vrijedi, kćeri, što će se ta pravednost izvršiti, kad se ti nećeš održati na Sudu? Odrekla si se milosti i prihvatila Zakon, a po Zakonu se nitko neće spasiti — i bit ćeš pogubljena. A ako tvoj dužnik oprašta svima, kao što se i moli, sva će tvoja gnjusoba iz srca, u optužbi, pasti na Križ i na Krista koji opravdava. Tako će dužnik biti opravdan, a ti bačena u tamnicu dok ne vratiš sav dug.
Zakukaj i zaplači, kćeri Sionska — promijeni se, izbriši sve dugove koje imaš prema nekome i čuvaj svoje spasenje. Ne daj da te đavao prevari i ukrade ti vječnost, jer pravda će se izvršiti — kako nad tvojim dužnicima, tako onda i na tebi.“
Čujete li kako je ta Riječ oštra? Možda vam se čini pregruba, pretjerana. Ali zadržimo se. Jer prije nego išta zaključimo, moramo postaviti jedno jedino pitanje — pitanje po kojem se sve prosuđuje: gdje to piše u Pismu?
I. „Gdje to piše u Pismu?“ — prispodoba o okrutnom dužniku
Svaka riječ koja tvrdi da je od Boga mora proći ispit Pisma. Ako ne prolazi — odbacite je. Pa provjerimo. Poslušajmo samoga Gospodina Isusa:
Vidite li da se ta „gruba“ Riječ i Isusova prispodoba slažu do u kost? Zadržimo se na brojkama, jer u njima je cijelo Evanđelje.
Povijesno-kulturna pozadina. Prvi sluga duguje deset tisuća talenata. Talent nije bio novčić — bio je mjera; jedan talent otprilike šest tisuća denara, a denar je nadnica za jedan dan rada. Deset tisuća talenata, dakle, iznosi šezdeset milijuna nadnica — toliko dana rada koliko čovjek nema ni u sto pedeset tisuća godina. To je dug koji se ne može vratiti. Nikada. To je slika našega duga pred Bogom. A onda taj isti čovjek, kojemu je oprošteno neizmjerno, hvata svoga druga zbog sto denara — sto dana rada. Nije to sitnica; ali pored šezdeset milijuna — to je prah.
Retorički kontrast. Vidite li kontrast? Onaj kome je oprošten ocean, davi brata zbog kapi. I upravo tu je ključ cijeloga svjedočanstva: postoje samo dvije vrste učeništva. Ne tri, ne pet. Dvije. Postoje oni koji opravdavaju i mole za grešnika — Isusovi učenici. I postoje optuživači, oni koji sebe zovu „pravednicima“. Kad mi ne opraštamo, mi iz srca svjedočimo Ocu nebeskom protiv brata, prikazujemo ga kao dužnika i tražimo da se nad njim izvrši pravednost. A Gospodin nas upozorava kamo to vodi: „Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu“ (Matej 18,35).
Isus je tu istu misao već ranije zapisao u srce svake molitve — čujmo je kao potvrdu:
Poanta: Oprost nije dodatak vjeri. Oprost je dokaz da si i sam bio oprošten.
II. Pranje nogu — služenje oproštenjem
Ako je prispodoba pokazala što je oprost, sljedeći nas prizor uči kako ga davati — i to na koljenima. Poslušajmo Ivana:
Povijesno-kulturna pozadina. Uđimo u prizor. Ceste Palestine bile su prašnjave, ljudi su hodali u sandalama, a noge su do večere bile prljave. Prati gostima noge bio je posao najnižega sluge u kući. A ovdje Gospodin i Učitelj skida haljinu, uzima ubrus i klekne pred svoje učenike. Bog na koljenima pred čovjekom.
Analiza ključne riječi. Pazite na jednu riječ, jer u njoj je cijela teologija spasenja. Kad Petar traži da mu Isus opere i ruke i glavu, Isus odgovara: „Tko je okupan, ne treba drugo nego noge oprati.“ U grčkome su to dvije različite riječi. Louō — okupati cijelo tijelo, jednom, potpuno. I niptō — oprati dio, noge. Čujete li razliku? Onaj tko je Kristov okupan je jednom zauvijek — opravdan, kršten, čist pred Bogom; to se ne ponavlja, jer je Kristova žrtva dovršena. Ali dok hodimo kroz ovaj prašnjavi svijet, noge nam se svaki dan zaprljaju. I zato nam Isus svaki dan pere noge.
A onda dolazi zapovijed: „Ako dakle ja — Gospodin i Učitelj — vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge“ (Ivan 13,14). Što to znači u svakodnevici? Prati bratu noge znači podnositi njegovu prašinu i čistiti je — a to je oprost. Jer što mi drugo i možemo oprati doli ono što je učinjeno protiv nas? To je jedina prljavština koja je „naša“ da je operemo. Kad opraštaš prijestup koji su ti nanijeli — ti pereš bratu noge. Ivan će isti taj dar drugdje opisati kao svakodnevno čišćenje:
Poanta: Isus ti danas opet pere noge. Ustani s koljena — i klekni pred brata.
III. Tužitelj braće — čiji glas posuđujemo?
Do sada smo gledali oprost. Sad moramo pogledati njegovu suprotnost — i vidjeti čije lice ona ima. Poslušajmo:
Analiza ključne riječi. Tko je „tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom“? To je Sotona. A pogledajte njegova imena, jer imena razotkrivaju posao. Grčki katēgōr — tužitelj, državni odvjetnik na sudu, onaj koji iznosi optužnicu. I diabolos — klevetnik, onaj koji baca optužbe. To mu je zanat: dan i noć iznositi optužnicu protiv Božje djece.
Retorički kontrast. A sad čujte kontrast, jer je strašan. Kada mi odbijamo oprostiti i u srcu iznosimo optužnicu protiv brata pred Nebom — mi radimo tužiteljev posao. Preuzimamo klupu koju je Krist ispraznio. Tužitelj je zbačen s neba — a mi ga vraćamo natrag, u vlastito srce.
Biblijska tipologija. Ovo nije nova drama. Prorok Zaharija vidio je isti prizor stoljećima ranije — Sotonu kako optužuje, i milost koja ga nadglasava:
Veliki svećenik Jošua stoji u prljavim haljinama, Sotona ga optužuje — a Anđeo Gospodnji ušutkava tužitelja, skida s Jošue prljave haljine i odijeva ga u svečano ruho. To je Evanđelje u slici: optužbu prekriva milost. Isto to Pavao pjeva u Novom zavjetu — ovdje se obećanje ispunja:
Tko će podignuti optužbu protiv izabranika Božjih? Krist je taj koji zagovara, ne optužuje. Pa biramo li mi glas Zagovornika ili glas tužitelja?
Poanta: Kad ne opraštaš, ne ostaješ neutralan — dobrovoljno sjedaš na klupu tužitelja koju je Krist zauvijek ispraznio.
IV. Filadelfija — pobjeđuje samo crkva bez dugova
Ako je nepraštanje glas tužitelja, kakva je onda crkva koja pobjeđuje? Isus nam je i to napisao — i samo joj je ime propovijed. Poslušajmo pismo Filadelfiji:
Analiza ključne riječi. Zaustavimo se na imenu grada. Filadelfija — od grčkih riječi philos (ljubav, prijateljstvo) i adelphos (brat). Ime doslovno znači „bratoljublje“. Grad je i dobio ime po kralju Atalu, koji je nosio nadimak „Filadelf“ — vjerni brat. Čujete li? Isus jedinoj crkvi kojoj ne upućuje ni jedan prijekor, crkvi koja je „očuvala njegovu riječ“, daje ime — Bratska Ljubav.
Retorički kontrast. Da se ta crkva ne zove Filadelfija, ne bismo ni znali što su to oni sačuvali. Ime otkriva tajnu. Sačuvali su bratoljublje. Zato Isus i može reći: „Čvrsto drži što imaš da ti nitko ne ugrabi vijenca.“ Vijenac se gubi ondje gdje se gubi bratska ljubav. A upravo je to Isus najavio kao znak raspoznavanja svojih učenika — obećanje u evanđelju, ispunjenje u Filadelfiji:
Poanta: Pobjeđuje samo ona crkva u kojoj su braća i sestre u ljubavi — bez dugova jedni prema drugima.
V. Ostati u Kristu — praštanje kao dokaz da smo od Boga
Kako, dakle, sačuvati taj vijenac? Odgovor je jedan: ostati u Njemu. A ostajanje u Kristu ima svoj prepoznatljivi plod. Poslušajmo Ivana — najprije o našem Zagovorniku:
Analiza ključne riječi. Zapamtite ovu riječ, jer ona zatvara krug s trećom točkom. Grčki paraklētos — Zagovornik, onaj koji staje uz optuženoga i govori u njegovu obranu. To je točna suprotnost katēgoru, tužitelju iz Otkrivenja. Imamo Zagovornika kod Oca — Isusa Krista, Pravednika. A On je hilasmos — pomirnica, žrtva koja izmiruje, i to „ne samo za naše grijehe, nego i za grijehe svega svijeta“. Nebo ima jednoga tužitelja, ali on je zbačen; i ima jednoga Zagovornika, i on sjedi zdesna Ocu. Uz koga ćeš ti stati?
Ivan onda povlači jasnu crtu između dvije obitelji — čitajmo to kao rendgensku snimku srca:
Ne dopustimo da nas ovdje zavede kriva strogost. Kad Ivan kaže da onaj tko je „rođen od Boga ne čini grijeha“, u grčkome je glagol u trajnome vidu — ne čini grijeh svojom nastambom, ne živi u grijehu kao gospodaru. Nije riječ o bezgrešnome savršenstvu, jer isti je Ivan maloprije rekao: „Ako tko i sagriješi, Zagovornika imamo.“ Riječ je o smjeru života. A znak po kojem se raspoznaju djeca Božja i djeca đavolska Ivan sam navodi: „tko god ne čini pravde i tko ne ljubi brata, nije od Boga“ (1. Ivanova 3,10). Ljubiti brata — to jest opraštati mu. Jer kako ostaješ u Njemu? Tako da nosiš Njegov plod — a plod nije naša zasluga, nego Njegov rad u nama:
Na prvome mjestu tog ploda stoji ljubav. A ljubav u ranjenom odnosu ima jedno vrlo konkretno ime — oprost.
Poanta: Ostati u Kristu i praštati bratu — to je jedno te isto, promatrano izvana i iznutra.
VI. Iskustva pred smrt — oprost kao posljednja riječ
Nije li ono što čovjek čini pred smrt najistinitiji ispit njegova srca? Tada činiš samo ono najbitnije — ono za što ti je još ostalo vremena. Pogledajmo, dakle, što su na posljednjem dahu činili Gospodin i njegov prvi svjedok. Najprije Isus, s križa:
Dok Mu zabijaju čavle, On ne optužuje — On zagovara: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine.“ To je Zagovornik na djelu, u času najveće nepravde. A sada gledajte učenika koji je bio toliko Njegov da je i umirao kao On — Stjepana:
Biblijska tipologija. Uočite jednu malenu, a golemu pojedinost. Stjepan vidi Isusa gdje stoji zdesna Bogu. Pismo inače govori da Krist sjedi zdesna Ocu — jer je djelo dovršeno. Zašto onda ovdje stoji? Vidite li kontrast: sjedi/stoji? Zagovornik je ustao da dočeka svoga svjedoka. A Stjepan, kao odjek svoga Učitelja, umire istim riječima: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh.“ Učitelj i učenik. Isti glas. Isti oprost. Čak i prema onima koji ga kamenuju — među kojima stoji i mladić Savao, budući Pavao, koji će jednom to isto Evanđelje ponijeti do kraja svijeta.
Poanta: Znak pravoga Kristova učenika nije da nema neprijatelja — nego da im na posljednjem dahu oprašta.
VII. „Gospodine, Gospodine“ — bez oprosta nema ulaska
A sada dolazimo do riječi pred kojom svi mi iz karizmatskih zajednica s pravom strepimo. Jer možemo imati darove, a promašiti Kraljevstvo. Poslušajmo:
Čujete li koga Isus odbija? Ne bezbožnike izvana. Odbija one koji su u Njegovo ime prorokovali, izgonili zloduhe, činili čudesa. Darovi su bili pravi — a ipak: „Nikada vas nisam poznavao.“ Zašto? Jer nisu vršili volju Očevu. A volja je Očeva da ljubimo i opraštamo kao što je On nama oprostio. Isus se odrekao jednakosti s Bogom i prinio sebe kao žrtvu upravo zato da bi se ljudima mogao oprostiti dug. Bez toga oprosta — nema ulaska. Zato nam je Bog dao i pomoćnu Riječ da shvatimo što je ljubav — slavni „hvalospjev ljubavi“:
A sada dopustite jedno duhovno čitanje, koje nam je u svjedočanstvu i bilo dano. Pročitajte cijelo poglavlje, ali na svako mjesto gdje piše „ljubav“ stavite riječ „opraštanje“: „Kad bih sve jezike ljudske i anđeoske govorio, a opraštao ne bih — bio bih mjed što ječi… Opraštanje je velikodušno, ne pamti zlo, sve podnosi, nikad ne prestaje.“ Odjednom apstraktna riječ dobiva ruke i noge. Jer ljubav koju možeš dokazati prema onome tko te ranio zove se — oprost.
(Napomena: sam biblijski tekst ovdje glasi „ljubav“ — grčki agapē — i tako ga prikazuje i okvir gore; zamjena riječju „opraštanje“ naše je propovjedničko naglašavanje, a ne sam tekst. Ljubav na djelu, u ranjenom odnosu, jest oprost.)
Povijesno-kulturna pozadina. Sjetimo se i Korinta: njihovo je bogoslužje bilo puno zvučnih darova, ali bez ljubavi — pa Pavao kaže da su tada tek „mjed što ječi“, poput onih paganskih gongova u hramovima oko njih. Buka bez ljubavi. Dar bez oprosta.
Poanta: Darovi te ne uvode u Kraljevstvo. Ljubav koja oprašta — ona te uvodi, jer ona dokazuje da poznaješ Boga koji je tebi oprostio.
Zaključak
Braćo i sestre, sve nas ove Riječi vode do jednoga stola i jedne odluke. Oprost je jako bitna stvar. Zapravo smo, čini se, izgubili sam pojam što je ljubav, što je volja Božja, kako nas je Isus ljubio i zašto traži da i mi jedni druge ljubimo kao što je On nas ljubio. Vratimo se, dakle, i to konkretno — pet koraka:
-
Napravi popis svojih dužnika — i precrtaj ga. Uzmi papir, napiši imena onih koji ti duguju, a onda ih pred Bogom precrtaj, jednog po jednog.
-
Operi nekome noge — učini jedan konkretan čin pomirenja. Ne samo u srcu: nazovi, napiši, izađi ususret.
-
Zamijeni optužbu zagovorom. Umjesto da o onome tko te ranio govoriš Nebu protiv njega, moli za njega.
-
Ostani u Kristu — hodi u Duhu. Čuvaj plod ljubavi kao najveće blago, jer po njemu ostaješ u Njemu.
-
Odreci se duha nepraštanja. Zabrani mu djelovanje u svome srcu i otvori prostor Duhu Svetomu i ljubavi koja dolazi od Gospodina.
I zato se vraćamo na početak, na onu oštru Riječ koja nas je probudila. „Zakukaj i zaplači, kćeri Sionska“ — ali ne da bi ostala u plaču, nego da bi izbrisala sve dugove i sačuvala svoje spasenje. Postoje samo dvije vrste učeništva: tužiteljevo i Kristovo; oni koji optužuju i oni koji zagovaraju. Tko smo mi? Mi smo Kristovi učenici — i poznaju nas po ljubavi. Poznaju nas po oprostu.
Ne daj da te đavao prevari i ukrade ti vječnost zbog duga koji je pored Golgote — sitan. Isus ti je danas opet oprao noge. Ustani sada, uzmi ubrus i pođi bratu. Čuvaj svoje spasenje. Čuvaj vijenac.
Amen.
Molitva: Odričemo se svakoga duha nepraštanja i zabranjujemo mu djelovanje u našim srcima. Otvaramo prostor Duhu Svetomu i ljubavi koja dolazi od Gospodina. Tko smo mi? Mi smo Kristovi učenici — i poznaju nas po ljubavi. Amen.
