Misao dana

Isus je sjedio nasuprot hramskoj riznici i promatrao ljude kako daju svoje darove. U jeruzalemskom Hramu nalazilo se trinaest brončanih spremnika za priloge, oblikovanih poput trube. Kad bi u njih padale metalne kovanice, čuo se zvuk. Što je više novca netko ubacio, to je zvuk bio snažniji. Bogataši su davali velike svote. Njihovi darovi bili su vidljivi i čujni. Zatim dolazi jedna siromašna udovica. U ruci je držala samo dvije lepte — dvije najmanje kovanice koje su tada bile u optjecaju. Kad ih je ubacila, gotovo da se ništa nije čulo. Dok su ljudi mogli čuti zvuk kovanica, Isus je vidio nešto što nitko drugi nije mogao vidjeti. Pozvao je učenike i rekao:

Kako je moguće da je dala više, a dala je najmanje? Zato što Bog ne mjeri samo koliko dajemo, nego koliko nas košta ono što dajemo. Ljudi čuju zvuk darivanja. Bog vidi težinu žrtve. Ljudi broje kovanice. Bog važe srce. Marko kaže da su drugi davali od svojega suviška, a udovica je dala "sve što je imala za svoje uzdržavanje." Drugim riječima, rekla je: "Bože, više vjerujem Tebi nego onome što držim u svojoj ruci." To nije bilo samo davanje novca. To je bilo davanje povjerenja.

I danas je lako dati Bogu ono što nam ne nedostaje. Višak vremena. Višak novca. Višak snage. Ali Bog ne traži ostatke našega života. On traži naše srce. Kraljevstvo Božje ne raste kroz ljude koji Bogu daju višak. Kraljevstvo raste kroz ljude koji Mu vjeruju toliko da Mu predaju ono što im je najdragocjenije.

Možda tvoje molitve nitko ne čuje. Možda tvoju vjernost nitko ne primjećuje. Možda tvoje suze prolaze nezapaženo. Ali ono što je ljudima gotovo nečujno, Bogu odjekuje glasnije od svega. Jer postoji mjesto gdje dva mala novčića vrijede više od bogatstva cijelog Hrama. To mjesto je Božje srce. Blagoslovljen vikend

U Korintu su se pojavili ljudi koje Pavao ironično naziva „nadapostolima" (grč. hyperlian apostoloi – „superapostoli", 2 Kor 11,5). To su bili propovjednici koji su neprestano isticali svoj duhovni životopis kako bi zadivili Crkvu. U grčko-rimskom svijetu samopromocija je bila gotovo sport. Tko je želio steći ugled, izlazio bi pred ljude i nabrajao svoje titule, podrijetlo, uspjehe, vizije i autoritet. Čast je bila valuta, a ljudi su je stjecali govoreći glasno o sebi. Ti „nadapostoli" činili su upravo to.

Zato Pavao odlučuje ući u njihovu igru i okreće priču naglavačke. Umjesto da nabraja uspjehe, On nabraja patnje. Umjesto da pokazuje svoju snagu, On pokazuje ono što bi većina sakrila. Govori o brodolomima, gladi, žeđi, bičevanjima, tamnicama, progonstvima i slabostima. Ono čime su se nad apostoli hvalili, Pavao bi skrivao. Ono što su nad apostoli skrivali, Pavao je smatrao dokazom Božje milosti. Dok su oni pokazivali svoje medalje i dičili se snagom, Pavao je pokazivao svoje ožiljke i hvalio se slabostima.

Muslimani Židove i kršćane nazivaju: "Ljudima Knjige." Zanimljivo je da nas ponekad oni koji ne vjeruju kao mi podsjećaju tko bismo trebali biti. Mnogi kršćani imaju Bibliju u kući, ali ne i u srcu. Nose Knjigu u ruci, ali rijetko otvaraju njezine stranice. Znaju stihove za utjehu, ali ne poznaju Boga koji govori kroz njih. Kako možemo biti "Ljudi Knjige" ako ne poznajemo Knjigu? Kako možemo čuti Glas Pastira ako nikada ne otvaramo riječi koje je nadahnuo Duh Sveti?

Biblija nije ukras za policu. Nije religiozni predmet. To je mjesto susreta. Mjesto gdje Bog diše kroz riječi. Mjesto gdje mrtvo srce ponovno počinje gorjeti. Problem naše generacije nije nedostatak pristupa Bibliji. Nikada nismo imali više prijevoda, aplikacija, propovijedi i sadržaja. Problem je što smo postali previše okupirani da bismo zastali i čuli što Bog govori kroz svoju Riječ.

Psalam 23,5 — "Stol preda mnom prostireš na oči mojim dušmanima." Ovaj stih obično čitamo kao sliku Božjeg blagoslova usred teškoća. I to jest. Ali za Davida je stol značio mnogo više od hrane. U drevnoj bliskoistočnoj kulturi gost nije bio običan posjetitelj. Onoga trenutka kada bi domaćin primio gosta u svoj šator i postavio stol pred njega, preuzimao je odgovornost za njegovu sigurnost. Gost je bio pod zaštitom domaćina. Napasti gosta značilo je uvrijediti domaćina i izazvati njegovu čast.

Zato u Postanku vidimo kako Lot očajnički pokušava zaštititi svoje goste. Biblija ne opravdava njegovu odluku, ali nam pokazuje koliko je snažan bio kodeks gostoprimstva i zaštite. Za drevnog čovjeka izdati gosta bila je sramota koja je narušavala čast domaćina. Slično vidimo i kod Abrahama. Kada su mu došla trojica stranaca, nije im dao ostatke. Donio je najbolje što je imao. U toj kulturi zajednički stol stvarao je vezu nalik savezu. Dijeliti kruh značilo je prihvatiti odgovornost jednih za druge.

Sada se vratimo na Psalam 23. Jahve je domaćin. David je gost. Neprijatelji stoje okolo i promatraju. Oni vide stol. Oni vide gosta ali ne mogu ništa učiniti. Zašto? Zato što David ne sjedi za svojim stolom. On sjedi za Jahvinim stolom. Ako bi napali gosta, morali bi izazvati Domaćina. Ako bi dotaknuli onoga koji sjedi za stolom, morali bi se suočiti s Onim koji je stol postavio. Zato David ne jede u strahu. On jede u miru. Ne zato što nema neprijatelja, nego zato što zna tko je domaćin.

Možda je upravo to jedna od najljepših slika Božje zaštite u cijelom Psalmu 23. Bog me ne skriva od neprijatelja. On me posjeda za svoj stol pred njihovim očima. Čast Njegova imena založena je za one koje je primio k sebi. Kad sjedimo za Jahvinim stolom, možemo imati mir čak i usred bitke. Jer sigurnost ne dolazi iz odsutnosti neprijatelja, nego iz prisutnosti Domaćina. Neka vam je blagoslovljen Stol Gospodnji kroz ovaj vikend. Što god stajalo oko stola, ne zaboravite tko sjedi na njegovu čelu.

Glavni uzrok duhovne depresije je taj što slušamo sebe, umjesto da govorimo sebi. Jedan od biblijskih primjera kako trebamo govoriti sebi nalazimo u Psalmu 42,5-6:

David nije dopustio da njegova duša vodi razgovor. On je govorio svojoj duši. Nije slušao svoje osjećaje nego ih je podsjećao na Boga. Nije dopuštao okolnostima da imaju posljednju riječ. Posljednju riječ dao je Božjoj istini.

Herod (slika religioznog duha) i Pilat (slika političkog duha) nisu imali puno toga zajedničkog. Mutikaše i smutljivci... Jedan je glumio interes za istinu, a zapravo je tražio predstavu. Drugi je znao što je ispravno, ali je prao ruke od odgovornosti. Herod se skrivao iza maske, Pilat iza izgovora. A sada, pazite ovo: na dan Isusova suđenja njih dvojica postali su prijatelji. Zašto? Zato što su pronašli zajedničkog neprijatelja. To je jedna od najstarijih prijevara u povijesti. Ljudi koji se inače ne mogu složiti ni oko čega odjednom se ujedine protiv iste osobe ili istog cilja.

Neprijateljstvo često stvara saveze koje ljubav nikada ne bi stvorila. Zajednička mržnja stvara privid zajedništva, ali takvo zajedništvo nema korijen u istini. Nema korijen u ljubavi. Nema korijen u Bogu. Ono traje samo dok traje zajednički neprijatelj. Kada nestane neprijatelj, nestane i prijateljstvo.

Zato nemojmo graditi odnose na onome „protiv čega smo". Gradimo ih na onome „za što smo" jer istinsko jedinstvo ne nastaje oko zajedničke mržnje, nego oko zajedničke Istine. Ne budimo religiozni poput Heroda niti vođeni vlastitim interesima poput Pilata. Budimo ukorijenjeni u Istini koja se zove Isus Krist. On je stajao između Heroda i Pilata kao Istina koju ni jedan ni drugi nisu htjeli prihvatiti. Čuvajte svoja srca — imajte blagoslovljen vikend.

Marko 6,7.13 — Isus šalje učenike po dvojicu, ali im postavlja ograničenja: bez torbe, bez kruha i bez novca. Zašto? Zato što ih ne uči samo službi, nego i povjerenju. Bog ih lišava oslonaca kako bi otkrili da izvor nije ono što nose, nego Onaj koji ih šalje. To je škola vjere. To je i definicija biblijskog prosperiteta. Poanta nije u tome da budemo puni zaliha, nego puni vjere. Sigurnost nije u torbi, kruhu ili novcu. Sigurnost je u Očevoj vjernosti.

Ruta 2,5 — Boaz nije pitao: "Tko je ona mlada žena?" Pitao je: "Čija je ona mlada žena?" Na prvi pogled to zvuči neobično našem načinu razmišljanja. Mi živimo u kulturi koja naglašava individualnost. Učeni smo graditi identitet na vlastitim postignućima, sposobnostima, uspjesima, titulama i osobnim izborima. Uronjeni smo u grčku paradigmu koja nas uči da identitet pronalazimo prvenstveno u sebi. No hebrejski način razmišljanja bio je drugačiji. U biblijskom svijetu identitet nije prvenstveno proizlazio iz onoga što čovjek postiže, nego iz toga kome pripada. Ruta nije promatrana kao izolirana osoba odvojena od svih drugih. Njezin identitet bio je povezan sa savezom, obitelji, narodom i zajednicom kojoj pripada. Pitanje "čija je ona?" zapravo je pitanje zaštite, odgovornosti, pripadnosti i mjesta u zajednici.

Možda smo danas previše usredotočeni na pitanje: "Tko sam ja?" A premalo postavljamo pitanje: "Kome pripadam?" Biblija nas ne prikazuje kao usamljene otoke koji sami grade svoj identitet. Stvoreni smo za odnos, za zajedništvo i za savez. Zato Novi zavjet toliko naglašava da smo Božja djeca, Kristovo tijelo, narod Božji, nasljednici Abrahamova obećanja i članovi jedne obitelji vjere. Naš identitet ne počinje s nama. On počinje s Onim kome pripadamo. Jedna od najljepših istina Evanđelja je upravo ova: nismo svoji. Kupljeni smo. Zapečaćeni Duhom Svetim. Pripadamo Kristu. Dakle, najvažnije pitanje nije: "Tko si?" Nego: "Čiji si?"

Kako smo prolazni... Ne žalim se, samo postajem svjesniji onoga što je uistinu važno. Ljudi iz naše generacije polako odlaze. Nisam iznenađen. Ne tražim komentar. Samo dijelim svoje misli. Neka Bog čita ono što pišem. Kako smo prolazni! I ne očekujem da svi razumiju. Niti mogu. Niti ih zbog toga osuđujem. Svaki čovjek vidi kroz iskustva koja je prošao, kroz terete koje je nosio i kroz put kojim ga je Bog vodio.

Zato, Gospodine, želim živjeti za Tebe. Želim živjeti s Tobom. Želim živjeti u Tebi. Neka služba ne bude zamjena za odnos. Neka služba ne bude cilj, nego samo višak koji se prelijeva iz dubokog zajedništva s Tobom. Neka teče iz odnosa, ne umjesto odnosa! Vidio sam jednu i drugu stranu — vjerujte mi. Ništa ne može zamijeniti Božju prisutnost. Na kraju neće biti važno koliko smo učinili za Njega, nego koliko smo hodali s Njim. Sve prolazi. On ostaje!

Razotkriti neprijatelja i otkriti prijatelja — za taj zadatak potrebna je duhovna zrelost i pronicljivost. Jeste li znali da među ljudima koji izgledaju kao naši neprijatelji, koji nose neprijateljsku uniformu i kreću se u neprijateljskom društvu, postoje oni koji u srcu nisu naši neprijatelji? To su skriveni prijatelji. Sjetite se Kornelija (Djela 10). Bio je rimski časnik. Nosio je uniformu okupatora. Kretao se među ljudima koji su predstavljali silu pod kojom je Izrael živio. A ipak, u svome domu molio se Bogu Izraelovu. Nebo ga je vidjelo drugačije nego ljudi. Čak ga je i anđeo pohodio. Izrael je mnogo puta preživio upravo zbog takvih ljudi — skrivenih prijatelja. Zato moramo biti oprezni. Ponekad molimo: "Bože, pošalji mi prijatelja", a onda ga odbacimo jer nosi pogrešnu uniformu.

Što su Jošuini istražitelji prvo otkrili u Jerihonu? Ne slabu točku grada. Ne pukotinu u zidu. Ne vojnu tajnu... Otkrili su skrivenog prijatelja. Rahabu. Tko bi očekivao da će se ključ osvajanja Jerihona nalaziti u kući bludnice? Nitko. Ali upravo je ona sakrila istražitelje, spasila im život i otkrila ono što nisu mogli vidjeti izvana. Rekla im je: "Svi vas se boje. Sva se zemlja topi od straha pred vama." Ona je vidjela ono što Izrael nije vidio. Neprijatelj je već bio poražen u svom srcu. Rahaba nije samo spasila njihove živote. Pomogla im je razumjeti stanje neprijatelja. Bog je na mjestu gdje nitko nije očekivao pronašao strateški važnog saveznika. Na kraju je Rahaba postala dio Izraela i ušla u rodoslovlje Isusa Krista.

Što nam sve to govori? Naša borba nije protiv krvi i tijela. Nije protiv ljudi koji drugačije izgledaju. Nije protiv ljudi koji nose drugačiju uniformu. Nije protiv ljudi koji dolaze iz drugačije sredine. Naša borba je protiv poglavarstava, vlasti i sila tame. Kada to naučimo, počet ćemo otkrivati skrivene prijatelje na mjestima na kojima ih nikada ne bismo tražili. Ponekad se ključ za osvajanje Jerihona nalazi upravo u kući za koju smo bili sigurni da je treba zaobići. Zato moli za pronicljivost. Jer Bog često skriva prijatelje na mjestima na kojima religiozni ljudi vide samo neprijatelje. Duhovna nezrelost vidi etikete. Duhovna zrelost vidi srca.

Prva riječ u Bibliji je Berešit (U početku). No, Berešit u hebrejskom jeziku nosi dublju nijansu. Može se čitati i ovako: "zbog prvorođenoga" ili "radi Sina". Zanimljivo je da prvo slovo Biblije u Postanku počinje slovom B (Bet), a posljednja riječ u Otkrivenju završava slovom N — Amen. B i N zajedno tvore hebrejsku riječ: Ben — Sin.

Cijela Biblija, od prve do posljednje stranice, pokazuje prema Sinu. Sve je u Njemu. Sve je kroz Njega. Sve je zbog Njega. On je početak priče. On je Amen na kraju priče. Jaganjac u Postanku i Kralj u Otkrivenju. Jer Biblija nije prvenstveno knjiga o čovjeku koji traži Boga, nego o Sinu kroz kojega Bog traži čovjeka.

Izreke 30,4 — "Tko uzađe na nebo i siđe?" (Tko ima pristup nebu, zemlji i podzemlju — Isus). "Tko uhvati vjetar u svoje šake?" (Tko ima vlast nad vremenom, olujom i dahom života — Isus). "Tko sabra vode u plašt svoj?" (Tko ima vlast nad stvorenjem i kaosom mora — Isus). "Tko postavi sve krajeve zemaljske?" (Za koga je sve stvoreno i po kome sve postoji — Isus). "Kako mu je ime i kako se zove Sin njegov? Znaš li?" (Usred Staroga zavjeta odjekuje proročki šapat o Sinu). On je onaj koji je sišao i uzašao. Onaj koji zapovijeda vjetrovima i moru. Onaj po kojemu je sve stvoreno. Isus Krist.

Djela 20,7.12 — Eutih znači: sreća. Dok je Pavao propovijedao Riječ Božju, Eutih je sjedio na prozoru. Jednim dijelom bio je unutra, a drugim vani. Tijelom je bio blizu Evanđelja, ali mu je srce lutalo tražeći sreću, ispunjenje i život na nekom drugom mjestu. Na kraju je zaspao, pao s prozora i umro. To je slika mnogih ljudi danas. Sjede blizu Riječi, ali sanjaju da će ih nešto drugo usrećiti. Malo svijet, malo Bog. Malo prozor, malo propovijed. Ali Evanđelje nas ne poziva da tražimo sreću kao cilj života. Mi ne tražimo sreću — mi tražimo Duha Svetoga i Kraljevstvo Božje. Prava radost ne dolazi kada čovjek pronađe "svoj prozor u svijet", nego kada ga dotakne sila uskrslog Krista.

Na Pedesetnicu (pentekost) nije sišao samo osjećaj. Sišlo je nebo. Najprije se začuo šum kao silan vjetar koji dolazi. Bog je probudio uplašenu kuću. Zatim je došao vjetar, svježi dah Duha Svetoga koji pokreće čovjeka. Onda se pojavila vatra, oganj koji ne uništava ljude nego ih posvećuje. Što je proizašlo iz toga? Prestrašeni učenici postali su neustrašivi svjedoci. Zatvorena kuća postala je početak globalnog pokreta. Jezici koji su nekada razdvajali narode sada postaju znak da Evanđelje pripada svim narodima.

Šum je probudio Crkvu. Vjetar ju je pokrenuo. Vatra ju je posvetila. Ništa više nije ostalo isto. Hag Šavuot Sameah — sretan i blagoslovljen blagdan Tjedana / Pedesetnice! Neka vam ovaj blagdan donese radost, zahvalnost i svježinu Duha Svetoga.

Matej 17,20 — "Zbog vaše malovjernosti..." Zanimljivo je da Isus ovdje ne govori o potpunom nedostatku vjere, nego o vjeri koja je zapuštena i zanemarena. Učenici su vjerovali ali njihova vjera nije rasla. Nije bila njegovana. Nije bila hranjena Božjom prisutnošću, molitvom i pouzdanjem. Vjera je poput vatre: ako je ne održavaš počne slabjeti. Žar ostaje, ali plamen više ne gori istom snagom. Zato je opasnost duhovnog života upravo u tome što čovjek može još uvijek dolaziti u crkvu, moliti, služiti, pa čak i govoriti o Bogu, a da mu je vjera polako zapuštena.

Ne zapuštajte svoju vjeru! Ne dopustite da vam srce otupi. Ne dopustite da vam molitva postane rijetka. Ne dopustite da vam Božja riječ postane sporedna. Vjera raste tamo gdje se njeguje odnos s Bogom. Mala vjera može postati velika, ne mora ostati slaba.

Ozdravljenje na Krasnim vratima. Ime "Krasna" (grčki horaios) znači: koji pripada pravom času ili pravoj sezoni — pravovremen, prikladan. U prenesenom značenju: koji cvjeta, prekrasan, pun ljepote. Možda se danas osjećaš slab, bolestan ili umoran od čekanja. Ali Bog zna tvoj čas. Postoje vrata kroz koja čovjek ne ulazi svojom snagom, nego Božjom milošću — u Njegovo vrijeme.

Kod Krasnih vrata sjedio je hrom čovjek koji nije mogao sam hodati. Drugi su ga svakodnevno donosili i ostavljali pred vratima Hrama — ne u Hramu. Kakav je to morao biti osjećaj? Živjeti na rubu doma Božjeg. Biti tako blizu, a tako daleko. Sjediti pred divnim i krasnim vratima, a u sebi nositi prazninu i beznađe... No, upravo tu, na tom mjestu dogodilo se iscjeljenje. Tvoja bolest ili slabost nije kraj priče. Bog i dalje otvara vrata nade, snage i novog početka. Jer postoji "vrijeme" koje nebo ima za tebe.

"Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" To nije bio gubitak vjere. To je bio ulazak u najdublju tamu ljudske napuštenosti da nijedan čovjek više nikada ne bi morao biti sam. On je sišao u dubinu našeg bola, našeg straha i naše odbačenosti, da bi čak i u najmračnijem trenutku čovjek mogao znati: Bog razumije, Bog vidi, Bog je bio tamo prije mene. Zato križ nije samo mjesto patnje. Križ je mjesto gdje usamljenost gubi posljednju riječ.

Marko 2,5 — "Vidjevši njihovu vjeru..." Zanimljivo — piše: njihovu. Vjera zajednice nosi slaboga. Ne nosimo uvijek vjeru jednako. Ponekad nas život slomi. Ponekad nas ljudi obeshrabre. Zato postoji zajednica. Kad ti padne vjera, netko drugi će vjerovati za tebe. Pavla su kamenovali. Ležao je kao mrtav. Ali okružen braćom ustao je! Ne podcjenjuj snagu zajedništva. Ne izoliraj se kad ti je najteže jer ponekad tvoja pobjeda ne dolazi iz tvoje vjere nego iz vjere onih koji te nose.

Hošea 13,3 — Oni će biti kao oblak jutarnji, kao rosa koja brzo nestaje, kao pljeva raznesena s gumna, kao dim što kroz otvor izlazi. Život bez Boga je nesiguran kao jutarnji oblak, rosa, pljeva, dim:

• Kao jutarnji oblak: iluzija trajnosti
• Kao rosa: kratkotrajna ljepota i svježina
• Kao pljeva s gumna: bez težine (značenja) i korijena
• Kao dim kroz otvor: nestaje u trenu

Zastani i razmisli:

• Pravednost je kada dobiješ ono što si zaslužio.
• Milosrđe je kada ne dobiješ ono što si zaslužio.
• Milost je kada dobiješ ono što nisi zaslužio.

Na križu se susreću sve tri: pravednost je zadovoljena, milosrđe je oslobođeno, a milost je izlivena kao dar. Tu se otkriva srce Boga — veličanstveno u svojoj svetosti i neizmjerno dobro u svojoj ljubavi. Pavlovski rečeno: "Ako je milost tako skupo plaćena, nemoj je živjeti površno — ne primaj je uzalud!" Imajte blagoslovljen vikend.

U Psalmu 90,12 Mojsije ne moli Boga da mu pokaže koliko dana ima, nego kako da ih broji: "Nauči nas brojiti dane naše, da steknemo srce mudro." To je molitva za razumijevanje, a ne za matematiku. U hebrejskom glagol manah znači brojiti, odrediti, odmjeriti, pridavati težinu (značenje). Dakle, ne radi se o hladnom prebrojavanju dana kao kovanica, nego o vaganju njihove vrijednosti. Kao da kaže: Gospodine, nauči me da nijedan dan ne živim kao da je bez vrijednosti. Mudro srce ovdje nije samo inteligencija. Mudro srce je ono srce koje zna što je važno prije nego bude prekasno.

Brojati dane znači najmanje pet dubokih stvari:

1. Živjeti svjestan da je život dar, a ne pravo. Mi ne posjedujemo dan; mi ga primamo. Ne zaslužujemo jutro; budimo se u milosti. Tu počinje zahvalnost.
2. Dati težinu (vrijednost) običnom. Brojati dane znači ne prezirati male trenutke: jedan razgovor, jedan zagrljaj, jedna molitva, jedan čin vjernosti. Velike stvari često dolaze prerušene u obične dane.
3. Živjeti s krajem na umu. Smrtnost čisti iluzije. Ona odvaja hitno od važnog. Puno toga što nas danas izjeda je isprazno i bezvrijedno.
4. Prepoznati da je svaki dan sjeme vječnosti. Dan nije samo prošao — nešto je posijao. Ili je rastao Krist u meni, ili me dan raspršio.
5. Pretvoriti vrijeme u mudrost. Svi stare, ali ne postaju svi mudri. Vrijeme samo po sebi ne daje mudrost; reflektirano vrijeme daje mudrost. Drugim riječima, ne mijenjaju nas godine koje smo živjeli, nego ono što smo iz tih godina naučili.

Zastani i pitaj se: Što me ovaj dan naučio? Gdje je Bog bio u ovom danu? Što trebam otpustiti? Što trebam promijeniti? To je ono što je David radio, što su psalmisti radili, što Mojsije radi u 90. psalmu.

Nezahvalnost je bolest našeg vremena. Puni smo sebe jer smo izgubili čuđenje. Otuđeni smo od Boga jer smo postali glasni iznutra. Imamo informacije bez klanjanja. Mi brojimo novac, godine, uspjehe, pratitelje — ali ne brojimo dane. A Mojsije kaže: broji dane, da ti srce omekša. Jer tko broji dane, počinje zahvaljivati za vodu, kruh, zrak, ljude, oprost, križ, novo jutro. Svaki dan je previše svet da bi bio protraćen.

Iv 8,14 — Isus je rekao: "Ja znam odakle dolazim (identitet) i kamo idem (svrha)." To je ključ stabilnog života. Možeš proći kroz odbacivanje, bol i nepravdu ali ako znaš da si dijete Božje, ono kroz što prolaziš neće postati ono što jesi. Problem modernog čovjeka nije samo bol koju nosi, nego što nema jasnoću identiteta i smjera. Zato trauma postaje identitet, a rana postaje način života. Kad znaš odakle dolaziš i kamo ideš, stići ćeš tamo gdje si krenuo bez obzira kroz što si prošao.