Crkva — tako uobičajena riječ, a tako nepoznata stvarnost
Braćo i sestre,
postoji riječ koju izgovaramo gotovo svaki dan, a da o njoj gotovo nikada zaista ne razmišljamo. Izgovaramo je kad kažemo „idem u crkvu", kad kažemo „naša crkva", kad se predstavljamo drugima i kažemo kojoj pripadamo. Riječ je tako uobičajena da smo prestali postavljati pitanje koje bi trebali postavljati svaki put kad je izgovorimo: što ona uopće znači?
Zato vas danas pozivam da zajedno zastanemo. Ne da naučimo novu definiciju koju ćemo zapisati i zaboraviti, nego da otkrijemo — možda mnogi od nas prvi put zaista — što Bog misli kad kaže „Crkva". Jer riječ nam je poznata. Stvarnost, bojim se, mnogima od nas nije.
I. Što je zapravo Crkva?
Kad bih vas danas zaustavio na izlazu i pitao: „Što je Crkva?", većina bi odgovorila nešto poput: zgrada u koju idemo, zajednica ljudi, institucija koja organizira bogoslužja. I ne bili u potpunosti u krivu — ali ne bi ni bili u pravu. Jer Crkva, braćo i sestre, nije prije svega građevina ni institucija. Crkva je narod odvojen za Boga.
Čujete li razliku? Nije riječ o zidovima, o rasporedu, o organizaciji — riječ je o odvojenosti. A odmah se nameće pitanje koje moramo postaviti pošteno, jer se od njega ne smijemo sakriti: imaju li riječi „sveto" i „odvojeno" isto značenje?
Imaju.
I ovo zapamtite, jer je to temelj svega što ćemo danas govoriti: u biblijskom smislu, svetost nije moralna savršenost, nego pripadnost Bogu. Nije riječ o tome da smo dosegli neku razinu bezgrešnosti — da smo napokon postali „dovoljno dobri" da nas se nazove svetima. Svetost je status pripadnosti, ne ocjena ponašanja.
Riječ analiza. U hebrejskom, riječ za sveto je qadoš — a njezin korijen ne znači „bez mane", nego „odvojen, izdvojen za posebnu namjenu". Kad bi netko u starom Izraelu odvojio posudu isključivo za hramsku službu, ta posuda je postajala qadoš — sveta — ne zato što se promijenio materijal od kojeg je napravljena, nego zato što je promijenjena njezina namjena. Ona više nije pripadala svakodnevnoj uporabi. Pripadala je Bogu.
Isto to Petar kaže Crkvi:
Nismo sveti zato što smo savršeni. Sveti smo zato što pripadamo Njemu. To je razlika koja mijenja sve — jer ako svetost mjerimo savršenstvom, uvijek ćemo padati u dvije jame: ili u oholost (mislimo da smo dosegli dovoljno) ili u očaj (znamo da nismo). Ali ako svetost shvatimo kao pripadnost, onda znamo da smo sigurni ne zbog onoga što smo postigli, nego zbog Onoga komu pripadamo.
I sad dolazimo do nečega što je zaista izvanredno. Kad bismo pisali priču o Crkvi kao ljudi, kao pisci, s kojim bismo je likom i mjestom započeli? Vjerojatno bismo posegnuli za nekim velikim, dojmljivim, autoritativnim trenutkom. Bog to ne čini. Priča o Crkvi ne počinje institucijom, nego osobom. I ne muškarcem, nego ženom. Ne uglednom ženom, nego Samarijankom — ženom iz naroda kojeg su Židovi prezirali, sa životnom prošlošću koja bi je u očima religioznih ljudi diskvalificirala iz svakog ozbiljnog razgovora o Bogu.
A ipak, upravo njoj, kraj zdenca, u podne, kad je izbjegavala poglede drugih žena, Isus objavljuje nešto što do tada nije javno rekao nikome:
Isus namjerno započinje otkrivanje Mesije ondje gdje ga nitko ne bi očekivao. Ne u hramu, pred svećenicima. Ne pred učenim rabinima. Nego kraj zdenca, pred ženom koju je društvo otpisalo. I ta ista žena, čim je čula tu riječ, ostavlja svoj vrč i trči u grad naviještati: „Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam učinila. Da nije on Krist?" (usp. Ivan 4,28-29). Prva propovjednica evanđelja u Ivanovu evanđelju nije apostol. Nije muškarac. Prva propovjednica je žena kojoj nitko nije vjerovao da ima što reći.
Retorički kontrast. Vidite li kontrast? Ondje gdje mi tražimo ugled, Bog traži srce koje žeđa. Ondje gdje mi tražimo autoritet, Bog traži istinu i duh. Crkva se ne rađa iz ljudskog dostojanstva, nego iz Božje milosti prema onima koje svijet smatra nedostojnima.
I mnogi danas misle isto što su mislili i tada — da „od žena ništa ne dolazi", da je njihovo mjesto na rubu priče, a ne u njezinu središtu. Ali Pismo od početka do kraja govori drugačije. Žene su uvijek bile tu — kraj zdenca, kraj križa, kraj praznog groba. I to nije slučajnost. To je Božji obrazac.
Da bismo to bolje razumjeli, moramo zastati kod još jednog pitanja: kako uopće čitamo Bibliju?
Ponekad zna izgledati nejasna i nesavršena na površini — a u dubini je nešto sasvim drugo. Zamislite valovito more. Svatko ga vidi drugačije, ovisno o tome odakle gleda, u koje doba dana, po kakvom vjetru. Površina je uvijek uzburkana, promjenjiva, ponekad zbunjujuća. Ali ispod te površine, u dubini, more je mirno, dubinsko, postojano. Tako je i s Pismom. Površinsko čitanje često donosi napetosti, prividne proturječnosti, teška pitanja. Ali kad zaronimo u dubinu — kad tražimo Božju namjeru, a ne samo naš prvi dojam — otkrivamo postojanost, sklad i namjeru koja se provlači od Postanka do Otkrivenja.
Poanta: Crkva ne počinje zgradom, programom ili institucijom. Crkva počinje susretom osobe s Bogom koji traži klanjatelje u duhu i istini — i taj Bog svoju priču često počinje ondje gdje mi to najmanje očekujemo.
II. Crkva kao Ezer Kenegdo
Ako smo tek shvatili da Crkva počinje ženom kraj zdenca, moramo poći dalje i zapitati se: kakvu ulogu Bog uopće namjenjuje ženi — i, kroz nju, cijeloj Crkvi?
Ovdje moramo razjasniti jednu riječ koju u hrvatskom prijevodu ponekad nedovoljno razumijemo. Kad Bog stvara ženu, u Postanku čitamo:
„Pomoć" na hrvatskom zvuči poput nečega drugorazrednog — kao pomoćnica, netko tko stoji sa strane i dodaje što treba. Ali izvorni hebrejski izraz je puno bogatiji: ezer kenegdo. Doslovno: „pomoć nasuprot" — snaga koja stoji licem u lice.
Analiza ključne riječi. Riječ ezer u hebrejskom Starom zavjetu koristi se dvadeset i jedan put. Znate li koliko se puta koristi za ženu? Dvaput. A ostalih devetnaest puta? Za Boga samoga — kao pomoćnika Izraela. Mojsije kaže: „Bog oca mojega pomoć mi je" (usp. Izlazak 18,4). Psalmist pjeva:
I opet:
Dakle, kad Bog kaže da će ženi dati ulogu ezer, ne opisuje slabost, potčinjenost ni sporednu funkciju. Koristi istu riječ kojom opisuje samoga sebe kao Spasitelja i Zaštitnika svojega naroda. To nas mora zaustaviti i natjerati da preispitamo svaku pretpostavku o „drugorazrednosti" koju smo možda nesvjesno nosili.
A dio kenegdo — „nasuprot" — govori o poziciji, ne o suprotstavljanju u smislu sukoba. To je onaj koji stoji licem u lice, koji vidi, koji odgovara, koji nije tek odraz ili sjena, nego stvarni sugovornik. Adam joj daje ime „žena", ali Bog joj daje identitet. I taj identitet nije „družica" u smislu ukrasa uz muškarca — nego snaga koja stoji nasuprot, koja upotpunjuje ono što je nepotpuno kad je čovjek sam.
Zašto vam ovo govorim u propovijedi o Crkvi? Zato što ista slika koju vidimo u Postanku vidimo i u Novom zavjetu — samo na drugom mjestu, s drugom osobom.
Isus, govoreći u Ivanu 14 do 16 o Duhu Svetome, naziva ga Parakletos.
Analiza ključne riječi. Para znači „uz, pored", a kletos dolazi od glagola „pozvati". Parakletos je, doslovno, „onaj pozvan da stoji uz nekoga" — zagovornik, branitelj, tješitelj, pomoćnik. Isus kaže:
I dalje:
Sada vidite li povezanost? Žena je ezer kenegdo čovjeku — hebrejski izraz, iz najstarijeg dijela Pisma. Duh Sveti je Parakletos Crkvi — grčki izraz, iz Isusovih posljednjih riječi učenicima prije raspeća. Dvije riječi, dva jezika, dvije tisuće godina razmaka — a isti obrazac: pomoćnik koji stoji uz, i istovremeno nasuprot; koji upotpunjuje, brani, tješi, ali i suočava s istinom kad je potrebno.
Ovo nam otkriva nešto ključno o samoj naravi Crkve: Crkva nije statična institucija koja postoji sama za sebe. Crkva je zajednica kojoj je dan pomoćnik — Duh Sveti — da stoji uz nju u njezinoj slabosti, a nasuprot svijetu u njegovoj zabludi. Baš kao što žena nije bila stvorena da bude tek sjena čovjekova, tako ni Crkva nije stvorena da bude tek odraz svijeta oko sebe.
Podsjeća nas na to i apostol Pavao kad kaže da u Gospodinu žena i muškarac stoje jedno uz drugo, ni jedno bez drugoga:
Poanta: Crkva nije ukras uz Boga, niti tek podređeni dodatak povijesti spasenja. Crkva je pomoć nasuprot svijetu — snaga postavljena licem u lice s tamom, opremljena Parakletosom koji stoji uz nas.
III. Temelj Crkve
Sad kad znamo tko je Crkva, moramo postaviti sljedeće pitanje — a to je pitanje na kojem stoji ili pada sve što slijedi: na čemu je Crkva utemeljena?
Isus vodi svoje učenike na mjesto koje nosi mračno ime — Cezareja Filipova.
Povijesno-kulturna pozadina. Cezareja Filipova bila je poganski kult-centar, izgrađen uz stjenovitu liticu iz koje je izvirala jedna od glavnih pritoka rijeke Jordan. Ondje se nalazila velika špilja koju su stanovnici nazivali „vrata Hada" ili „vrata pakla" — vjerovali su da je to doslovno ulaz u podzemni svijet, mjesto gdje bog Pan i druga božanstva plodnosti primaju žrtve. Bilo je to mjesto tame, idolopoklonstva, praznovjerja — posljednje mjesto na kojem bi religiozni Židov očekivao objavu o Mesiji. A upravo ondje, pred vratima pakla, Isus postavlja pitanje identiteta.
Ovdje moramo biti oprezni i precizni, jer je ovo mjesto gdje se stoljećima lome koplja teoloških rasprava. Je li Crkva sagrađena na Petru kao osobi? Ne. Crkva se ne gradi na Petru kao čovjeku, nego na odnosu s Ocem, na objavi tko je Isus. To je temelj.
Sam Petar, kasnije u svojoj poslanici, ovo potvrđuje kad Isusa naziva „živim kamenom" i poziva vjernike da i sami budu izgrađeni kao duhovna kuća na tom istom kamenu (usp. 1. Petrova 2,4-5). A Pavao je posve jasan:
I još:
Zašto je ovo toliko važno za nas danas, u ovom vremenu? Zato što je iskušenje graditi na ljudima staro koliko i sama Crkva. Zato, braćo i sestre, nemojte tražiti ljude i na njima graditi crkve — jer ćete biti razočarani. Svaki propovjednik će vas iznevjeriti. Svaki vođa će pogriješiti. Svaki čovjek koji vam danas izgleda kao stijena, sutra će vam pokazati da je od pijeska. Ne gradite na osobi. Gradite na odnosu s Bogom kakvog je objavio Isus.
Retorički kontrast. Vidite li razliku između objave i osobe? Petar je izrekao objavu, ali objava nije bila njegova — dolazila je od Oca. Isus to izričito kaže: „Tijelo i krv ti to nisu objavili, nego Otac moj, koji je na nebesima" (usp. Matej 16,17). Kad bismo temelj Crkve gradili na karizmi jednog čovjeka, na njegovoj rječitosti ili osobnosti, gradili bismo na pijesku — vrata paklena bi je nadvladala prvom oluju. Ali kad je temelj objava — kad je temelj sam Krist — vrata paklena nemaju moći.
Poanta: Crkva ne stoji zato što stoji njezin vođa, njezin propovjednik ili njezina povijest. Crkva stoji zato što stoji Krist, i ništa, čak ni vrata pakla, ne može to promijeniti.
IV. Nova zajednica — Večera Gospodnja
Isus, nakon što postavlja temelj Crkve na objavi tko je On, ide dalje. Ne staje na tom priznanju vjere. Ne staje čak ni na krštenju, koje označava ulazak u tu zajednicu. Donosi nešto potpuno novo, nešto što će postati otkucaj srca Crkve kroz svako stoljeće koje dolazi.
Večeru Gospodnju.
Ovo je velika tajna. Ne u smislu da je nešto skriveno i nedokučivo, nego u smislu da nadilazi naše puno razumijevanje — polazi od činjenice da smo sada u Njemu, i da je On u nama.
Isusove riječi o ostajanju u njemu nisu ograničene samo na ovaj stih — čujemo ih i u Ivanu 15:
To nama danas izgleda divno i romantično — slika uzajamnog prebivanja, intimnosti s Bogom, jedinstva koje nadilazi svaku ljudsku analogiju. Ali ovdje moramo biti pošteni prema tekstu: Isusa je, upravo zbog ovog nauka, napustilo najviše učenika. Kad je u Ivanu 6 rekao da tko ne jede njegovo tijelo i ne pije njegovu krv nema u sebi života (usp. Ivan 6,53-56), Pismo bilježi: „Mnogi između njegovih učenika koji su to čuli rekoše: 'Tvrda je ovo riječ! Tko je može slušati?'... Otada mnogi učenici njegovi odstupiše i više nisu išli s njim" (usp. Ivan 6,60.66).
Retorički kontrast. Vidite li kontrast? Ono što nama danas zvuči kao utješna slika bliskosti, njima je zvučalo kao nepodnošljiv zahtjev. A razlog je jednostavan: cijeli Zakon, kaže Isus na drugom mjestu, visi o dvije stvari — ljubavi prema Bogu svim srcem, i ljubavi prema bližnjemu kao samome sebi (usp. Matej 22,37-40). Večera Gospodnja nije obred koji se prima usput. Ona traži cijelo srce, jer traži da priznamo kako smo doista u Njemu, i On u nama — a to je zahtjev koji mnogi nisu spremni prihvatiti.
Poanta: Večera Gospodnja nije uspomena na prošli događaj. Ona je proglašenje sadašnje stvarnosti — da smo u Kristu, i Krist u nama — i upravo zato zahtijeva svu ozbiljnost našega srca.
V. Ozbiljnost pristupanja Večeri
Zato Večera nije za svakoga. Nije čak ni za svakoga tko se naziva kršćaninom.
Ovo je teška riječ, braćo i sestre, i neću je ublažiti, jer je Pismo ne ublažava:
Nije ovo prijetnja bez cilja. Pavao nastavlja i objašnjava svrhu te ozbiljnosti:
Sud o kojem govori nije osveta bez svrhe — on je poziv na samoispitivanje koje nas štiti od težega suda.
Slika iz života. Zamislite ljude koji skaču padobranstvom iz aviona. Gledamo videozapise, gledamo koliko izgleda uzbudljivo, koliko slobode i adrenalina donosi taj skok. Ali prije nego što bismo mi skočili i uživali u tom istom osjećaju slobode, moramo se zapitati jedno jednostavno, životno pitanje: imam li padobran?
Jer nije važno koliko je skok privlačan ako nemamo ono što nas drži dok padamo. Isto je i s Večerom Gospodnjom. Ljudi žele blizinu, žele osjećaj pripadnosti, žele iskustvo zajedništva koje ona donosi — ali pristupaju bez onoga što ih jedino može zadržati: bez pokajanja, bez oproštenja, bez Krista koji je jedini pravi padobran za taj skok.
Zato, braćo i sestre, poslušajte ove riječi kao poziv, ne kao prijetnju:
- Ne skači bez Njega.
- Ne pristupaj Večeri nečist. Očisti se, pa onda objeduj.
- Pristupi u Duhu i Istini — pokaj se i oprosti.
- A On čeka. Jedva čeka da Ga tražiš, da se odlučiš.
- Jer On je uvijek među nama.
I podsjetimo se, prije nego krenemo dalje, što zapravo primamo za tim stolom:
- Kruh je Njegovo tijelo koje se lomi za nas.
- Krv je jamac Saveza. Ne simbol Saveza, nego sam Savez.
Čujete li razliku? Simbol upućuje na nešto izvan sebe. Jamac je sama stvarnost saveza, uprisutnjena za nas. David je pisao:
To je molitva kojom pristupamo stolu — ne s lažnom sigurnošću da smo dovoljno dobri, nego s poštenim srcem koje traži čišćenje prije nego dođe pred Njega.
Poanta: Večera Gospodnja nije obred za promatrače. Ona je poziv onima koji su spremni doći čisti, u Duhu i Istini — a Onaj koji čeka za tim stolom jedva čeka da se odlučimo.
VI. Rođenje Crkve
A sada moramo pratiti kalendar koji je sam Bog ispisao stoljećima prije nego se dogodio, jer ondje otkrivamo nešto što nas mora ostaviti bez daha.
Isus umire na Pashu. I upravo u tom istom trenutku vidimo rađanje Crkve. Rimski vojnik, gledajući kako Isus izdiše, kaže: „Ovaj čovjek zaista bijaše Sin Božji" (usp. Marko 15,39). Poganin, čovjek izvan Saveza, prvi izgovara ispovijed vjere pod križem.
Biblijska tipologija. Zašto baš na Pashu? Jer Pasha je blagdan koji spominje jaganjca čija je krv na dovratcima štitila Izraelce od anđela smrti u Egiptu (usp. Izlazak 12). Pavao to izrijekom povezuje:
Jaganjac na Pashi nije bio slučajna slika. Bio je sjena koja je čekala stoljećima da se ispuni u pravome Jaganjcu Božjemu.
Isus uskrsava na blagdan Prvina plodova — praznik kojim se, prema Levitskom zakoniku 23,10-11, prinosio prvi snop žetve kao jamstvo da dolazi cijela žetva. Pavao to opet povezuje izravno:
Njegovo uskrsnuće nije usamljen događaj. Ono je prvi snop žetve koja slijedi — jamstvo našeg vlastitog uskrsnuća.
I onda, pedeset dana nakon Pashe, šalje Duha Svetoga na Šavuot — blagdan koji Židovi slave u spomen na davanje Zakona na Sinaju. Ondje gdje je nekoć Bog na kamenim pločama zapisao Zakon izvana, sada Duh Sveti dolazi da zapiše Zakon iznutra, na ploče srca. Prorok je to unaprijed najavio:
A Pavao potvrđuje ispunjenje:
To je prvi dan Crkve.
Zašto baš 120 ljudi? U židovskom razumijevanju, broj 120 predstavlja puninu zajednice, minimalan broj potreban za novo duhovno tijelo koje može donositi odluke i nositi odgovornost — slično kao što je kasnije formiran Sanhedrin s odgovarajućim brojem članova sposobnih za suđenje i vodstvo zajednice.
I zamislite: 120 ljudi u gornjoj sobi, deset dana nakon Isusova uzašašća, čekajući, moleći, ne znajući točno što dolazi.
Zar stvarno mislimo da nisu znali da se nešto sprema? Isus im je jasno govorio o dolasku Branitelja. A prije toga su mu sami rekli: „Sada znamo da znaš sve i ne treba da te tko pita" (usp. Ivan 16,29-30) — bila je to njihova izjava, ne Njegova, izrečena noć prije raspeća, puna samopouzdanja koje će već sutradan biti razbijeno bijegom i zatajenjem.
Mi često ne razumijemo, ali ponekad ni ne želimo razumjeti. Jer nerazumijevanje nas oslobađa odgovornosti. Tako barem mislimo. Lakše je reći „nisam znao" nego prihvatiti da smo znali, a nismo bili spremni djelovati po tome što znamo.
Poanta: Crkva se rađa točno onako kako je Bog stoljećima unaprijed najavio — na Pashu umire Jaganjac, na Prvine uskrsava Prvina, na Šavuot dolazi Duh koji Zakon piše u srcu. Ništa u rođenju Crkve nije slučajno.
VII. Silni rast Crkve
Toga dana pridružilo se tri tisuće duša.
To nije bila mala stvar, braćo i sestre.
Slika iz života. Zamislite da bi vam netko rekao: „Moraš danas, u jednom danu, potrošiti milijune kuna." Ne biste uspjeli. Ne zato što nemate volju, ni zato što nemate pristup — nego zato što jednostavno nema dovoljno vremena ni kapaciteta da se toliki iznos razumno i smisleno potroši u samo nekoliko sati. Fizička nemogućnost, ne nedostatak sredstava.
A ovdje, toga dana, dogodilo se nešto usporedivo po nemogućnosti — samo obrnuto. Od otprilike devet ujutro, kad je Petar počeo propovijedati, do šest navečer, kad bi jeruzalemski dan prakse okončao vjerske obveze, svakih desetak sekundi netko se obraćao. Ne postupno, ne kroz mjesece propovijedanja i postupnog uvjeravanja — u satima. Tri tisuće ljudi koji su čuli, povjerovali, pokajali se i krstili se u istom danu.
Prorok je stoljećima ranije o tome pisao:
I:
To nije bio rezultat sjajne strategije, marketinga, organizacije. To je bio Duh Sveti koji je upravo sišao — Parakletos koji stoji uz Crkvu — koji je za nekoliko sati učinio ono što nikakav ljudski trud nikada ne bi mogao postići.
Poanta: Kad Duh Sveti djeluje, ono što je za nas nemoguće — brzina, opseg, dubina obraćenja — postaje svakodnevica. Rast Crkve nikada nije bio, i nikada neće biti, ljudsko postignuće.
VIII. Obrat
A sada dolazimo do onoga što nazivam obratom ove priče — jer priča o Crkvi, nažalost, nije priča samo o slavi i rastu.
Nije prošla ni jedna generacija, a već su počele podjele.
Tko ima bolji nauk? Čija je glava veća? Tko ima „pravu" apostolsku sukcesiju? Zvuči li vam ovo poznato, braćo i sestre? Trebalo je proći tek nekoliko desetljeća od Pedesetnice, dok su još živjeli oni koji su osobno vidjeli Isusa, pa da se Crkva već počne dijeliti na tabore, na imena, na „ja sam ovoga slijedio, ti onoga".
I Pavao ne ublažava svoju dijagnozu. Kaže im izravno:
Time sami na sebe bacamo osudu. Ne osuđuje nas netko izvana — osuđujemo se sami, svojom razdorom, svojim traženjem imena umjesto Imena koje je iznad svakog imena.
Isus se za ovo molio, one iste noći kad je bio izdan:
A Pavao piše Efežanima:
Što dalje, braćo? Gdje tražiti, kad vidimo da čak ni prva generacija Crkve nije bila imuna na podjele?
Dopustite mi da s vama podijelim nešto osobno.
Jednom sam, misleći da sam na vrhu, da gotovo sve znam, pitao Boga da mi pokaže grijehe crkve u koju idem. Nisam dugo čekao. Stihovi su izlazili kao iz kokičara.
Pitao sam: „Gdje onda da idem?"
Odgovor je bio jasan: ostani. Jer nema zemaljske crkve koja je kao Njegova.
To čovjeka ponizi. Shvatiš da smo svi isti pred Bogom.
Jedina razlika između dva čovjeka jest njihov odnos s Ocem u Kristu.
Poanta: Podjele u Crkvi nisu novost našega vremena — one su prisutne od samih njezinih početaka. Ali odgovor na njih nije bijeg u traženje savršene zajednice, nego poniznost pred Ocem koji nas sve gleda jednako.
IX. Poziv na jedinstvo
Zato vam postavljam pitanje koje je za svakoga od nas osobno, ne apstraktno:
Jesi li sljedbenik Puta, učenik Isusa Krista, ili nešto treće?
Razumite ovo: svi koji istinski mole i nadaju se da će po žrtvi Isusa Krista stati pred Oca opravdani — to su ti braća. Ne zato što se s njima uvijek slažeš. Ne zato što pripadaju istoj denominaciji, istoj zgradi, istom rasporedu pjesama. Nego zato što mole istu molitvu.
Svi koji mole: Oče naš.
Nisi ih ti birao.
Niti ćeš ih ikada birati.
Ako ih pokušaš birati — ako počneš odlučivati tko smije, a tko ne smije biti tvoj brat po tome koliko ti se sviđa — možda ispadneš iz stada.
Pavao piše Galaćanima:
A Rimljanima:
Zato molimo Oca, u Isusu Kristu, da nam pomogne shvatiti svoje mjesto i svoju ulogu. Da u tome rastemo. I da donosimo plod.
Zato vas, braćo i sestre, pozivam: budite jedno u Kristu, dio zajedništva utkani u jednu Crkvu — Crkvu gdje je glava Krist.
Zaključak
Vratimo se, braćo i sestre, na pitanje s kojim smo počeli: što je zapravo Crkva?
Sad znamo. Crkva nije zgrada. Nije institucija. Crkva je narod odvojen za Boga, pomoć nasuprot svijetu, utemeljena ne na čovjeku nego na objavi tko je Isus, rođena na dan koji je Bog stoljećima unaprijed najavio, hranjena Večerom koja proglašava da smo u Njemu i On u nama, i pozvana da, unatoč vlastitim podjelama, bude jedno u Kristu.
A to znanje sada traži odgovor. Zato vas pozivam na pet konkretnih koraka:
-
Prestani graditi svoju vjeru na ljudima. Gradite je na objavi tko je Isus Krist.
-
Pristupaj Večeri Gospodnjoj s poštovanjem, ne s navikom. Ispitaj svoje srce prije nego dođeš za stol.
-
Prepoznaj Duha Svetoga kao svoga Parakletosa — onoga koji stoji uz tebe u slabosti, a nasuprot svijetu u zabludi — i traži Njegovo vodstvo svaki dan.
-
Ne dijeli Crkvu imenima i taborima. Prepoznaj kao brata svakoga tko moli „Oče naš" u istini.
-
Traži plod, ne samo pripadnost. Rasti u ulozi koju ti je Otac dao i donesi rod koji Njega proslavlja.
Crkva je tako uobičajena riječ. Ali danas, nadam se, više nije nepoznata stvarnost. Jer stvarnost je ova: mi smo narod odvojen za Boga, pomoć nasuprot tami ovoga svijeta, sagrađeni na stijeni koja se zove Isus Krist, jedno tijelo, jedan Duh, jedan Gospodin — i vrata paklena to neće nadvladati.
Amen.
