Predstavljamo jednu običnu, hrvatsku obitelj. Imamo svoje ime i prezime i drago nam je da nas Bog po njima zna. Imamo mnogo djece (više od prosjeka :-) ), a najmlađi „anđeo“nema ni godinu dana. Kao i svi hrvatski građani, a koji drže do sebe :-), imamo kredite i Bogu hvala, posao i zdravlje.
Naše putovanje s Bogom počinje davno, prije skoro 30 godina, još za doba Jugoslavije. Bili smo dio stabilnog, religijskog sustava i premda je bilo i duhovnih trenutaka, vječito smo imali dojam da tragamo za još „nečim“. (Kaže jedan moj prijatelj da je najčešća riječ za Boga :" Nešto")
Prije puno godina, to traganje je rezultiralo i promjenom zajednice. Iz jednog komfornog okruženja, dolazimo u karizmatsku zajednicu u jednom slavonskom gradu, gdje smo našu „glad“ za duhovnim pokušali utažiti dodatnim radom na evangelizaciji.
Bili smo puni entuzijazma i na lokalnoj televiziji smo pokrenuli emisiju. Nažalost, i dalje smo osjetili da „nešto“ nedostaje. Emisija je stala, sve manje ljudi dolazi na molitvenu grupu. Čak i članovi koji su nas doveli, više ne dolaze.
Pitali smo se, što se to dešava?
Koji je razlog da ljudi ne prihvaćaju naša objašnjenja, naša svjedočanstva, našu težnju da im približimo Boga? Zašto se ne obraćaju i pokrste, što je tu još nejasno? Facebook rasprave su dolazile do usijanja …. Tko je u pravu, a tko u krivu …. Tko je za evoluciju, a tko za kreaciju …. Čija objašnjenja su bolja, a čija slabija. Sve to skupa nas je prilično zamaralo te nam je ponekad trebalo par dana da dođemo k sebi, a tim više, ako bi sve skupa rezultiralo žešćom raspravom i pregrštom uvreda na naš račun.
No Bogu se svidjelo da jednog lijepog dana, 26. ožujka, 2016., iz još nerazjašnjenih razloga, bez ikakvih planova pozovemo naše prijatelje na ručak. Nakon objeda, pitaše nas jesmo li kršteni u Duhu? Mi ne htjedosmo ispasti neupućeni, pa odgovorismo da valjda jesmo :-). Nakon samo nekoliko minuta smo shvatili da nismo, jer, vidi čuda … moja draga, odjednom, nezaustavljivo progovara jezikom koji nam bijaše nepoznat. Ja, s druge strane, nisam dobio nikakav poticaj za izgovaranjem i malo bijah razočaran u sebe...
No i ta spoznaja, da je tog dana Bog posjetio naš dom i donio nam dar, tjera nas na sve na suze radosnice. Nastavak dana, kao mala djeca, „isprobavamo“ dar Duha svetog i nezaustavljivo slušam molitve u jezicima svoje drage, našem Ocu ….
Od toga dana, naši životi više nisu bili isti.
Ako izuzmemo dar govora u jezicima koji je supruga dobila, oboje shvatismo, da bez ikakvog razloga volimo one koji nam, do tada, i nisu bili „najdraži“. Tu smo shvatili da smo oboje spoznali ljubav kao plod Duha svetog
(1 Iv 4,7:8) Ljubljeni, ljubimo jedni druge, jer ljubav je od Boga;i svaki koji ljubi,od Boga je rođen i poznaje Boga.
Nadalje, dosadašnja vjera u Isusa Krista, našeg Spasitelja, kao da se transformirala u spoznaju da je On istinski, živi Bog. Sada, umjesto da vjerujemo, znamo!
Duh sveti u nama svjedoči za Sina i Oca!
Svjedočanstva Boga živoga, našeg uskrslog Isusa Krista, su se nizala jedno za drugim. (Mk 16,14:20) Shvatismo, da smo tek sad sposobni služiti Ocu, jer Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima. Obraćenja, iscjeljenja duše i tijela, izgon zloduha su samo neki od tih.
Ako moramo izabrati one najdraže, jedno od tih bilo obraćenje mog rođenog brata. Toliko godina sam se patio da mu „objasnim“ i približim Boga. Sada, nakon što primismo Duha Svetog, bijaše dovoljno samo nekoliko rečenica. To je ujedno bilo i prvo naše čudo, baš na Uskrs, 27. ožujka, 2016.
Odmah zatim, isti dan, smo pohitali baki od supruge, a za koju sam dobio (sad znam da se to zove vodstvo) potrebu da se za nju izmoli molitva pokajanja i predaje života Isusu Kristu, a kako bi mogla spokojno umrijeti. Pomolili smo se nekoliko puta u par dana te je samo za potrebe pokajanja i priznavanja Krista progovorila (prije i poslije nije mogla govoriti). Priznala je Isusa i usnula kroz našu molitvu u spokoju, a koji je za nju bio godinama nepoznat. Preminula je u Gospodu nakon tri dana u 90. godini. Hvala ti Isuse!
Darovi iscjeljenja ...
Prvi puta smo to nehotice izmolili za naše malo dijete, bilo nam je čudno što je upala grla misteriozno nestala. Nakon toga sam to isprobao na sebi. Svaki puta kad bih se suprotstavio bolesti ili boli kroz zaziv sile Duha svetog u ime Isusa Krista, bolest ili bol bi nestala odmah. Počeli smo to neograničeno koristiti na svima koji bi to prihvatili. Naši prijatelji, naša djeca, naši roditelji i mi svjedočili smo sili Duha svetog kroz tu manifestaciju. Migrene, bolovi u leđima, koljenima, upale grla, temperature, upale mišića i tetiva su sve „kleknule“ pred Isusovim svetim imenom. Hvala ti Isuse!
Zadnji puta smo neki dan imali druženje koje je završilo molitvom. Našem djetetu je pred našim očima i svjedocima temperatura pala sa 38.7 na 36.4. Hvala ti Isuse!
Da zaključim, ovih pet desetljeća dosadašnjeg duhovnog hoda, mi sada, nakon samo dva mjeseca, izgleda poput šepanja slijepca u krug unutar velikog bureta koji nije ni bio svjestan da se nije nikamo pomakao.
Sada shvaćam da je to „nešto“ za čime smo tragali, zapravo, Duh sveti … Duh istinskog i živoga Boga, našeg Branitelja, Životvorca i Obnovitelja, Tješitelja, Preporoditelja i Posvetitelja … te još puno toga.
Sada su svjedočanstva živa, vjerodostojna, a naši životi puni plodova Duha. Primili smo nadnaravnu snagu da možemo drugima smjelo svjedočiti da je Isus Krist uskrsnuli živi Bog!
